Napisao: Maja Markovic

Charles Edouard Jeanneret Gris poznatiji kao Le Corbusier rodjen je 6. oktobra 1887.g u La Chaux de Fonds-u, Svajcarska,a umro je 27. avgusta na jugu Francuske 1965.god. Le Korbizje se smatra jednim od najvecih arhitekata XX veka pored Rajta, Gropiusa i Misa. Koristio je svoj pseudonim do 1920.g kao autor, a od 1922. kao arhitekt i u svakodnevnim aferama, a od 1928. i kao slikar. Bio je dominantna figura u Internacionalnom stilu i arhitekturi Moderne u periodu od 1920. do 1960. god. U odsustvu akademskog obrazovanja, on je razvio njegovu prakticnu i umetnicku vestinu u umetnickoj i zanatskoj skoli u La Chaux de Fonds-u, obucavajuci se kao metal graver kod Charlesa L`Eplatteniera, na studentskim izletima (Italija, Balkan, Istanbul, Sv. Gora Atos, atinski Akropolj) kroz njegovo prijateljstvo sa Jozef-om Hoffman-om u Becu 1908. godine i Henri-jem Sauvag-om u Parizu 1908.g., zatim pripravnicki staz sa August-om Perret-om u Parizu zima 1908. do 1909.g. i Peterom Behrens-om u Berlinu 1910. do 1911.g, isto kao i susreti sa vodjama nemackog umetnickog i zanatskog reformatorskog pokreta i Deutscher Werkbunda, kao sto sy Hermann Muthesius, Ernest Osthaus i Heinrich Tusenow. Takodje, ranije se upoznao sa radovima F.L. Wright-a, kroz publikacije, i preko raznih knjiga gde spadaju Charles Blanc-ova Grammarie des Arts, kao i Auguste Choisy-eva Historie de l`architecture, koje su veoma uticale na njegov rad.

Sto se tice njegovih ranih radova u La Chaude de Fonds-u, to je bila posebno Villa Shwob iz 1916.g kao jedna od prvih armirano betonskih kuca koja odrazava utiske ovih prethodnih godina putovanja i radove Hoffman-a i Perreult-a. Ovde Art nouveau stil na njegovim gradjevinskim radovima daje nacin individualistickoj i klasicistickoj reformatorskoj umetnosti, mada sve jos uvek ima utisak da je pod uticajem zanata i rucnih radova. U tim godinama, on je radio i na tipu zgrade za industrijsku proizvodnju . Kao sto je to bilo tipicno za njegovu karijeru, bio je obdaren sloganom kao imenom the Maison Dom-ino, tzv. domino kuce. Prototip za serijsku produkciju, ukljucujuci i podne platforme sa udubljenim potporama i nenosecim zidovima kao i individualnim jedinicama koje mogu biti pridruzene jedna drugoj u svakom pravcu.

Potom se nastanio u Parizu 1917.god, da bi napravio karijeru. Jedna od njegovih aspiracija bila je fabrikacija sljako blokova za popunu spoljnih delova skeletnih konstrukcija, i ova primena bila je ubrzo sprecena. Ali on je imao i druge planove, zbog narastajucih potreba posleratne rekostrukcije i rastuce industrijske mehanizacije.

Le Corbusier, se izmedju ostalog, zapanjujuce brzo nasao medju avangardnim pariskim slikarima. Popularan je bio kubizam i vracanje redu. Zajedno sa A.Ozenfant-om on je objavio Apres le Cubisme 1918.g., sto je egzisitralo do 1925. i bilo redovno praceno, zatim sledi La Peinture Moderne, nastaje novi umetnicki pokret tzv. Purizam, tako da priredjuje za stampu uspesan reformatorski umetnicki zurnal L`Espirit Nouveau, u periodu 1920.-5.g., ciji programski naslov dolazi od formulacija Guliaumme Apollinaire. Teme njegovih puristickih slika su bile svakodnevni objekti i muzicki instrumenti u jasnim prikazima i analizama, cesto sa crtezima koje su podesni za 2 alternativna citanja. U daljem razvoju slikarstva on upoznaje 1928.g Fernand-a Leger-a,slikara i sa njim ljudsku figuru, razne "object trouves", kao i duboke prostorne efekte u njegovom slikarstvu mrtvih priroda. Od 1932.god uticaj Pikasa postaje evidentan. Kao dodatak svom slikarstvu pravio je tapiserije, kolaze i jedan vazan mural za Pavillion Suisse of the Cite Universitaire u Parizu. Radio je skulpture kao i grafike, pa i kolor litografije, koje su bile svojevrsne ikone modernosti. Njegova arhitektura je bila dobra u kompoziciji, sto pokazuje njegov Modulor koji je i kasnije stalno koriscen. To je bio sistem proporcija baziran na zlatnom preseku i Fibonacijevim brojevima, gde se ljudska figura koristila kao osnova. Takodje, namestaj koji je dizajnirao 1929. godine doneo je standarde veoma istaknutog stepena i ukusa.

Sem estetickog uticaja, on je bio i novinar, i te aktivnosti pocinju 1920.g, pise kao Le Corbusier pod pseudonimom, koji je po nekima bio izveden kao prezime njegove bake Lecorbesier, koji se kroz odvojenost predikata i igru recima, prikazalo i oznacavalo njegovu slicnost sa licem crnog gavrana,corbeau! Objavio je serije eseja u periodu L`Espirit Nouveau koji su se kasnije pojavili u formi knjige, 1923. Vers une Architecture, dostizuci internacionalno priznanje. U ovoj knjizi je formulisao poznatu definiciju arhitekture kao majstorsku, korektnu i velicanstvenu igru masa donesenih zajedno na svetlost. Njegova poredjenja sa inzenjerskim konstrukcijama i modularnim formama transporta su bila formulisana tako cesto kao tesko razumljivi postulati kao npr. kuca je masina za stanovanje u njoj i to tako da treba da bude prakticno konstruisana kao pisaca masina! On se fokusirao vise na oznacavanja potpune racionalnosti planova kuca, a ne uloge koju bi mehanicka estetika masine imala na plan njene osnove.

Objavljivao je svoje principe arhitekture i u toku 1926.g i oni su stampani u Alfred Roth-ovoj knjizi Zwei Wohnhaeuser von Le Corbusier und Pierre Jeanneret, objavljenoj u Stutgartu 1927.g. U ovoj knjizi on iznosi 5 tacaka za novu arhitekturu- pilotis, krovna terasa, slobodan plan, slobodna kompozicija fasade i kontinualne trake prozora, koje su bitni elementi nove estetike racionalizma. Osim ovoga, programski tekstovi kao L`art decoratif d`aujourd` hui iz 1925. godine obezbedio je uticaj u odgovarajucoj sredini, tako da vec 1930. izlazi prvi tom njegovih sakupljenih teza u vidu komlpletnih radova, kao i projekata izvedenih zgrada, sto ce se uvecavati u nekoliko narednih godina. Tako da je rezultujuci Ouevre complete bio jedan od najvaznijih izvornih knjiga moderne arhitekture. Istorijat svih ovih uticaja se uglavnom izvodi iz demostratorskih modela i projekata kao i planova grada koje je uradio saradjujuci sa rodjakom Pierre Jeanneret-om pocevsi od 1922.god, potom ih je izlozio u pariskom salonu. Iste godine izlozio je i Maison Citrohan, jednostavnu kutiju sa potpornim zidovima na duzim stranama, koja se u kasnijoj verziji drzi na pilotisima, kasnije je izlozio i svoj rad na temu modernog grada za 3 milona stanovnika pod nazivom Ville contemporaine. 1925. godine Espirit Nouveau Pavilion bio je namenjen kao prototip za masovnu produkciju stambenih jedinica, sa tzv. bastom terasom koja je inkorporirana u sastavu visespratne stambene zgrade, kao Le Corbusierov Plan Voisin za Pariz. Izvrsni posao ukljucivao je Villa Besnos Vaucresson-u iz 1922. godine, zatim Maisons la Roche and Jeanneret u Paris Auteuil-u iz 1923.god., Maison Cook u Boulogne-sur-Seine iz 1926.god, Villa Stein u Garches-u iz 1927.god, 2 kuce u Weissenhofsiedlung u Sttutgart-u iz 1927.godine, villa Savoye u Poissy iz 1929.do 1931.god i Clarte appartment kuca u Geneva-i iz 1930. do 1932.godine. Karakteristika svih ovih zgrada, koje su postale spomenici moderne arhitekture su njihova opsta nezavisnost od terena isto kao i bogata razlicitost spoljnog od unutrasnjeg prostora dostignuta postavljanjem galerijskih prostora, mostova i rampi sa pogledom u enterijere ali isto tako i takozvani pogled kroz uramljeni prostor izvan enterijera kuca, zatim proglasavanje kuce masinom za stanovanje, ali ne kao egzistencijalnim minimumom projekta stanovanja vec kao ekspresivnim dozivljajem luksuza u arhitekturi koji je tako karakteristicno vidljiv na kucama iz Stutgarta.

Sto se stambene arhitekture tice, bavio se kolektivnim stanovanjem u zgradama, tako da je sobe, kako radne tako i spavace projektovao kao komplementarne sa opstim povrsinama cirkulacije i komunikacija da budu proporcionalne i u odgovrajucim dimenzijama. Po ovome je karakteristican Pavillion Suisse u Cite Universitaire u Parizu iz 1930 do 1932 godine, zatim Cite de Refuge iz Pariza 1932 do 1933.godine. Le Corbusier je takodje zamisljao sebe na projektima velikih razmera stambenih zgrada. Tako je ucestvovao na takmicenju za Palatu Lige Naroda u Zenevi 1927.g. i za Palatu Sovjeta u Moskvi iz 1931.godine, kao i izgradnji zgrade Centrosojuza u Moskvi od 1922. do 1931.godine. Posebno impesivan bio je projekat za veliku halu Palate Sovjeta, sa krovom koji je bio nosen na pozornici i u vidu velikog parabolicnog luka.

Kasnije se pokazao veoma uspesnim na projektima za kartezijanske oblakodere iz 1938.g, kao i oblakodere u Alziru iz 1938. do 1942.godine, zatim konstrukcije za Ministarstvo zdravlja i obrazovanja u Rio de Janeiro-u iz perioda od 1936.do 1943.godine koje su projektovali i Lucio Costa, Oscar Niemeyer i Alfonso Eduardo Reidy, ali takodje i zgrada Ujedinjenih nacija u Njujorku iz perioda 1947. do 1950. godine koja je realizovana od Wallace K. Harrison-a i Max-a Abramovitz-a. Ove 2 poslednje zgrade su posebno bile prototip za brojne poslovne zgrade u svetu u 50-tim i 60-tim godinama. Sema urbanog planiranja koje je Le Corbusier uradio, prvo za Pariz i tada tridesetih godina za nekoliko prostranih severnoafrickih i juznoamerickih gradova, tako da je saobracaj imao vaznu ulogu, a prilicno izgnorisuci istorijski razvoj i demokratska prava, tako da je zivot svake osobe bio ispunjen sa planiranim uredjenjem mesta produkcije, administracije, stanova i sportskih mogucnosti i konacno da moderna metropola za milion stanovnika zahteva vizuelno monumentalnu ekspresiju.Ova pretpostavka takodje formira principe Atinske povelje koji rezultiraju zakljuc`cima 4. kongresa Ciam-a 1933.god. Humanije vizije buducnosti su prezentirane u Le Corbusierov-oj knjizi La Ville radieuse iz 1935.g i Les Trois Etablissements Humains iz 1945.g.

Le Corbusier je bio ukljucen i u sve posleratne rekonstrukcije i njihove programe koji su bili izvedeni ne previse drugacije od njegovih zamisli i teza kao jedan stav restauracije koji je bio prihvacen u Zapadnoj Evropi posle 2. svetskog rata, kao verovanje u bolju buducnost. Tako je njegov program Propos d`urbanisme iz 1945. godine bio vidjen kao obnovljena vizija boljeg sveta koji nije bas sasvim odgovarao svim savremenim potrebama pa je izgledao dvostruko anahronicno. Njegov posleratni rad ni na koji nacin nije bio inferioran u kreativnoj snazi,vec je kasnije imao veliki uticaj na arhitekturu, tako da je sa projektom Unite d`Habitation at Marseilles iz 1947. do 1952.godine koji je majstorski bio prilagodjen u pogledu jedinica jednog razlicito artikulisanog bloka od 540 fita tj 165 metara duzine i 172 fita tj 56 metara visokom , neobicnom projektu velike zapremine sa 337 apartmana, koji je u pogledu tehnicke zastite imao zahteve za zvucnom zastitom a isto tako da se unesu individualne celije u vidu kutija u raster mreze skeletnog rama, zatim da se ostvari unutrasnja cirkulacija i svi urbanisticki dnevni zahtevi kao sto su ulice za soping, komunalni servisi, hotel, rekreacija, pejzaz na krovu koji je prostran kao stadion, koji obezbedjuje za nekih 1800 stanovnika zivot u mnogo spratnim i na 2 etaze stambenim jedinicama koje je on elaborirao do 1922. godine kao model habitata. Ako ga poredimo sa njegovim ranijim projektima koji su bili u vidu horizontalnog stanovanja u Pessac-u iz 1925. godine, kao i vertikalnim susednim jedinicama koje su inkorporirale apartmane u jednu kulu, sto se i vidi u kasnijim projektima, kao sto su seme za Nantes Reze iz 1952. do 1957.godine, zatim Berlin iz 1956. do 1958., kao i Meaux iz 1957. do 1959.g , zatim Briey en Foret iz 1957. do 1960.g kao i Firminy Vert iz 1962. do 1968.g., koje nose svedocanstvo o upotebljivosti njegovih projekata u masovnom stanovanju. Kada se sve to poredi sa konvencionalnim stambenim apartmanskim kulama, njegovi radovi nose nesto od velike skulptoralne snage kao i strucnog bogatstva u izrazu, ako vrsimo analogiju sa okeanskim brodom zaista nailazimo na slicnost!

Karakteristika njegovih kasnijih radova je da su to prototipi arhitekture buducnosti ali su i nezavisni od bilo koga specificnog mesta, to su pre svega neponovljive individualne kreacije, tako da ce kasnije biti veoma imitirani u arhitektonskim radovima. Na primer, hodocasna crkva Notre Dame du Haut at Ronchamp iz perioda 1950. do 1954. godine je visoko specificna skulpturalna kreacija koja ima i socijalno religijsku funkciju i predstavlja obilje i bogatstvo kako novih tako i posebnih aspekata u projektovanju. U drugom pogledu to takodje moze biti potvrdjeno i u projektima za Maisons Jaoul at Neuilly-sur Seine iz 1952. do 1956.godine, zatim manastir Ste Marie de la Sourette at Eveux sur l`Abresle od 1957. do 1960. god kao i Carpenter Center za vizuelne umetnosti na Harvardskom univerzitetu u Kembridzu, Masacusests iz 1961. do 1964. godine.

Le Corbusier je realizovao kompletnu sintezu njegovih ranih programskih i pionirskih zgrada, kao i njegovih kasnijih skulptoralno volumetrijskih arhitektonskih zamisli u Indiji. Njegove 4 zgrade u Ahmedabadu, Muzej iz 1954 do 1956. godine, zgrada Wool Weavers Asociation iz 1954 do 1956. godine, Sarabhai kuca iz 1955. do 1956.god kao i Shodhan Vila iz 1956. godine, kombiniju preciznost plana osnove kao i estetiku Ville Stein i Savoye sa slobodom koja je bila preteca arhitekture u drugoj polovini veka. U ovim zgradama novo bogatstvo arhitektonskog jezika je kreirano, tako da je armirani beton postavljem u dijalogu sa drugim materijalima zgrada kao i sa prirodom.

Le Corbusier-ova aktivna uloga u Candigaru, kao novom glavnom gradu Indijske drzave Punjab, osnovanom 1947. godine je bila presudna, on je bio odgovoran za osnovne planove iz 1950-1.godine sa Maxwell Fry i Jane Drew kao saradnicima, kao i za kapitol zonu zgrada vlade iz 1952 do 1964 godine, dok su stambene i komercijalne cetvrti bile izgradjene od strane indijskih arhitekata.On je dostigao prostrone kreacije najviseg kvaliteta u njegovom sopstvenom modernom idiomu, koji ni na koji nacin nije protivurecio istorijskoj arhitekturi Indije.

Le Corbusier-ov duzi stvaralacki period kao vodece figure u modernoj arhitekturi, za skoro polovinu veka bio je jedinstven medju arhitektima njegovog vremena i konacno je odraz njegovog kapaciteta i obdario je arhitekturu sa ekspresijom koja evocira duh njegove epohe. U tom smislu on je bio veoma jednostavan u tradiciji racionalistickog i kreator formi koje su dobar odraz njegovog vremena!