Kompleks viđen sa tri strane. Karakterističan je profil obloga koje natkriljuju jedna drugu.


Prvobitni projekat je pretrpeo mnoge izmene, ali krovna konstukcije je ostala skoro netaknuta iako je njena izgradnja nametala ogromne teškoće i iziskivala velike troškove.


Ipak i na njoj su izmenjene mnoge tehničke pojedinosti.

 


Velike zastakljene površine koje zatvaraju vrhove "jedara". Bilo je predviđeno da "jedra" budu izrađena od armiranog betona u vidu tankih lukova.

 


Prilazno stepenište

 


Unutrašnjost velike koncertne dvorane. Sidnejska opera je projektovana da bi proslavljeni sidnejski simfonijski orkestar konačno dobio dostojnu zgradu. Posebno se vodilo računa o akusticnosti

Dobrom arhitekti često je najneophodnija tvrdoglavost - po mogućstvu spojena sa izuzetnom sposobnošću ubeđivanja jer, nije dovoljno imati lepe, pa čak i dobre zamisli, već u njima i istrajati i ostvariti ih uprkos stalnom, neumitnom i iscrpljujućem procesu izmena kojima se svaki projekat podvrgava.
Ako je njegova zamisao jos i nova i već na prvi pogled teško ostvariva, na granici tehničkih mogućnosti, nije teško zamisliti kroz kakve borbe prolazi jedan arhitekta. Da bi se suočio s tim mora biti ili nepopravivi sanjar ill bezmerno uveren u ispravnost svoje zamisli. Mora umeti, što predstavlja spoj ovih dveju osobina. Uvereni smo da je to s1učaj sa Jernom Utsonom, Dancem, rođenim 1918. godine, studentom Stena Ajla Rasmusena, Alvara Alta i Gunara Asluna, arhitektom koji se usavršavao u kontaktu sa Le Korbizjeom, Frenkom Lojdom Rajtom i Mijesom van der Roem (vrhunskim imenima savremene arhitekture) i stekao bogato iskustvo u domovini i van nje. Učestvovao je na konkursu za izgradnju Opere u Sidneju u Australiji. Došao je na lice mesta, razgledao polozaj i projektovao zgradu koja je mogla imati i mana, ali je svojom sme1ošću tako oduševila ziri da je i pobedila. Bilo je to 1957. godine. Utson nije znao da je time otpočeo borbu (koja je u izvesnim trenucima prerasla u prave muke) koja će trajati više od decenije i po. Bila je ispunjena burnim događajima, naglim preokretima, žučnim raspravama, saopštenjima, prekidima, pomirenjima, napuštanjem i vraćanjem. I sve to da bi stvorio arhitektonsko delo predodređeno da postane simbol australijske nacije i izazov tehničkim mogućnostima našeg vremena (Australija je, na primer, poslala na milanski trijenale dve ogromne makete Opere oko koje se digla velika prašina i na taj način se dostojno predstavila). Projekat je bio neodoljivo priv1ačan, ali njegovo ostvarenje izazvalo je petnaestogodisnje žustre polemike arhitekata, inženjera, ekonomista, birača, čitave jedne zemlje i čitavog intelektualnog sveta što, razume se, nije nikakvo zlo već prednost, uslov bez kojeg ne bi bio stvoren ni Partenon, ni Sveti Petar, ni Mikelanđelov Mojsije, ni većina umetničkih dela.
Sve je počelo sredinom pedesetih godina u vreme kad se svet prib1ižavao prvoj energetskoj krizi u istoriji (ali toga još nije bio svestan) i u eri osvajanja kosmosa. Tadašnji ministar Novog Južnog Velsa - australijske države čiji je glavni grad Sidnej bio je Džon Džozef Kahil, laburista širokih pogleda. Njegov prisni pnijatelj i pristalica bio je Judžin Gosens, direktor Sidnejskog simfonijskog orkestra, zapravo, filharmonije, orkestra slavnih tradicija bez odgovarajuće zgrade. Gosensovi uporni zahtevi da orkestar dobije svoju kuću, najzad su naveli Kahila da utiče na vladu. Raspisan je međunarodni konkurs za idejni projekat. Zgrada je trebalo da ima dve sale kapaciteta 3000-3 500 i 1100 mesta, koje bi omogućile izvođenje svih muzičkih dela. U žiri su ušla četvorica arhitekata: dva Australijanca, jedan Englez i jedan Amerikanac skandinavskog porekla, Ero Sarinen. Nagrada ie bila 11500 američkih dolara i izvođenje radova što je vredelo mnogo više.
Do tog trenutka sve je teklo normalno. Bio je to konkurs kao i mnogi drugi koji se raspisuju širom sveta. To je verovatno mislio i žiri. Nakon što je savesno pregledao 233 projekta pnistigla iz svih krajeva sveta, spokojno se odlučio (izgleda na preporuku Sarinena koga je osvojio projekat čije su ideje bile bliske njegovim) za Utsonov. Svoj izbor žiri je obrazložio s1edećim razlozima: 1. temelji zgrade skladno se uklapaju u celinu rta Benelong (dugačkog i uzanog rta u gradskoj luci); 2. ponuđeno je srećno rešenje unutrašnjeg rasporeda; 3. jedinstvo arhitektonskog izraza, posebno odnosa krovne konstrukcije iznad pozornice i ostalog dela zgrade; 4. elegantan izgled krovne konstrukcije cele građevine i 5. ekonomičnost gradnje. Pokazaće se da je ova peta tačka bila jedna od najvećih zabluda u istoriji arhitekture. Proračuni su jedan za drugim padali u vodu. Ali prve četiri tačke bile su neoborive. I zaista, mesto određeno za podizanje nove Opere bilo je izuzetno privlačno: malo stenovito poluostrvo usred luke. Međutim, nametalo je i velike probleme. Pre svega, raspo1oživ prostor bio je proračunat do u centimetar i tako je, eto, jedan deo zgrade morao biti izgrađen nad vodom. Osim toga, a to je bilo najvažnije, građevina je trebalo da bude uočljiva odasvud, pa i iz vazduha. To je već u samom početku isk1jučivalo rešenje tradicionalnog tipa. U svim pozorištima se, parteru, širokom i niskom prostoru namenjenom gledaocima, mora prilagoditi pozornica. Pošto se na njoj moraju smestiti tehnika i dekor, pozornica silom prilika biva sužena i veoma visoka. Otud i neestetski izgled pozorisne zgrade sa arhitektonskog gledista. To se obicno ne primećuje sa spoljne strane jer je parter zaklonjen pročeljem zgrade, a nesrazmerno veliki prostor za tehniku ostaje u unutrašnjosti prikriven okolnim zgradama. U Sidneju baš to nije bilo izvodljivo budući da se ogromna "kutija" pozornice videla sa svih strana, zapravo, morala bi biti smeštena u sredini građevine. Utsonov projekat je bio sjajan i savršeno je rešavao ovaj problem. Osnova zgrade trebalo je da predstavlja jedinstven blok u koji bi bile smeštene sve pomoćne i službene prostorije, zapravo, nereprezentativni deo celine. Iznad te široke i niske osnove, zamišljena su visoka i elegantna "jedra" u obliku trouglova koji se u parovima oslanjaju jedni na druge kao ogromne ruke sklopljene za molitvu. "Jedra" bi se uzdizala jedno iza drugog obrazujući iznad poluostrva fantastičnu džinovsku lepezu, zapravo dve, iznad veće i manje sale. Središnja i najveća od ovih struktura s lakoćom bi prekrila visoku pozornicu čiji bi prostor kao i prostor gledališta bio rešen bez upadljivih razlika i funkcionalnih kompromisa.
To je bilo elegantno i besprekorno rešenje, jednostavno u biti a raskošno u krajnjem izgledu. Zato je izabran taj projekat. Nesvakidašnjošću svog izgleda i naoko nepremostivim tehničkim teškoćama koje je nametao, odmah je izazvao čitavu bujicu komentara, miš1jenja, sudova, polemika, primedbi, suprotnih stavova, ispravki, demantija i optužbi u graditeljskim krugovima širom sveta. Time ubrzo nisu počeli da se bave samo stručni časopisi već i štampa. Objavljivane su zajedljive karikature. U jednom engleskom časopisu pojavio se crtež na kojem je prikazano kako žiri umoran od razmatranja projekata koji su bili jedan gori od drugog, uzima parče papira na kojem se vidi neobičan nacrt a ne primecuje upadljiv natpis "Jedra pod punim vetrom". Da bi istakli suštinu, dodali su mali crtež na kome su prikazana dva mornara kako gledajući projekat komentarišu: "Hajde da od ovog napravimo brod. Tako će se barem odupreti vetrovima".
Prvobitni projekat nije posedovao geometrijsku i izražajnu jednostavnost dela koje je ostvareno posle višegodišnjih radova i izmena. Projekat u osnovi nije izmenjen, ali je vremenom sazreo. Naročito je bib teško izvesti "jedra" onako kako su bila zamišljena. Da je to i bilo moguće, njihova cena bi bila neverovatno visoka. To je bilo mišljenje Engleza Ouva Arapa, kojem se Utson obratio nakon pobede na konkursu i dobijanja radova, s molbom da mu izradi tehnički proračun svodova. Zbog oblika veoma tankih betonskih obloga to je bio i najteži deo posla. Oblik je nametao gotovo nerešive računske probleme jer se nije mogao podvesti ni pod koji matematički obrazac. Prosto rečeno, oblik je bio suviše slobodno zamišljen. Bilo je istine u rečima onih koji su projektu zamerali da više liči na fantastičan san nego na opipljivu stvarnost. Izgleda da je arhitekta isuviše iskoračio ispod tehno1oskih mogućnosti svog vremena.
Tu je doš1a do izražaja stvarna vrednost "sanjara". Suočen s problemom da da preciznu geometrijsku definiciju svojih "jedara" a da pri tom ne izneveri prvobitnu postavku, u saradnji sa inženjerom Arapom tvrdoglavo je razrađivao jedno rešenje za drugim, dok nije došao do definitivnog odgovora: niz nagnutih trouglova izvučenih iz površine lopte, trouglova koji ne bi bili izrađeni iz jednog komada već sastavljeni od montažnih elemenata od prednapregnutog betona u obliku slova "V" spojenih u parovima tako da obrazuju velike lukove. Svako "jedro" bi zapravo predstavljalo veliku trodimenzionalnu lepezu a elementi u obliku slova "V" bili bi "šipke" lepeze. Po rečima jednog kritičara, romantična zamisao iz pedesetih godina pretvorila se u besprekoran tehnički jezik šezdesetih godina. San je bio na putu da postane java ali i prava mora za vladu Novog Juznog Velsa. Predračun iz 1957. koji je iznosio sedam miliona dolara (veoma površno napravljen) rastao je vrtoglavom brzinom: 1960. cifra je ispravljena na deset, 1962. na dvadeset pet, 1964. na trideset pet, a samo godinu dana kasnije, 1965. na pedeset miliona. To je još bilo daleko od "plafona". Izgradnja je stajala oko 120 miliona dolara, sedamnaest puta vise od predračunske vrednosti. Treba odati priznanje vladi te australijske drzave. Malo bi po1itičara na njihovom mestu tako dugo podržava1o jednog graditelja. Ali ni demokratske vlade nisu večite. Kad je posle izbora 1965. godine na vlast došla Liberalna zemljoradnička partija, Jern Utson nije bio primoran da pregovara samo sa očajnim ali naklonjenim sagovornikom kao dotle već sa ogorčenim i zlovoljnim poručiocem koji je počeo da ga požuruje, zahtevajući opipljive rezultate, brže izvođenje radova i veću ekonomičnost. Zapretili su da će osnovati komitet stručnjaka za nadgledanje gradnje. Na kraju, Utson je dao ostavku (verovatno u nadi da nece biti prihvaćena, ali se prevario).
Izgledalo je da ce izgradnja zauvek biti prekinuta. Dok su vlasti nastojale da okupe tim koji bi zamenio arhitektu, dok su se profesionalni krugovi uzbuđivali, dok se na kraju krajeva očekivala odluka o tome da li će biti dovršena izgradnja tog ogromnog "belog slona" (uz dodatne troškove) ili će se od svega dići ruke (uz neizbežnu bruku za vladu i gubitak uludo bačenih pedeset miliona dolara), štampa je počela žučnu kampanju. Na jednoj vinjeti prikazan je arhitekta Utson kako u stavu mirno, prema slavnim pomorskim tradicijama, pozdravlja svoj "jedrenjak" koji tone u vodama zaliva. Ispod karikature pisalo je "Smrt Opere". Na drugoj, stanovnici Sidneja su se pitali: "Čemu enterijer, kad ga i onako nikad nećemo koristiti". Veliki broj savetnika pozvanih da se okupe oko "samrtničke poste1je" zdanja, nadahnuo je jedan engleski časopis da se zapita: "čemu 1i s1uze arhitekti i šta oni uopste rade?"
Bilo kako bilo, radove je završio biro Hol, Tad, Litlmor i Farmer, unoseći izmene koje je tražio naruči1ac. Kompleks koji se sastojao od velike koncertne dvorane i operske i dramske scene oko kojih se nalaze velelepna predvorja, stepeništa i foajei, svečano je otvorila engleska kraljica Elizabeta II 20. oktobra 1973. godine. Naravno da se u završnoj obradi osećalo odsustvo projektanta, ali isto tako je sigurno da postavka, konačni izgled i tehnička rešenja potpuno odgovaraju prvobitnoj zamisli. Najzad, veliki "jedrenjak" za orkestar bio je završen. Dominira sidnejskim zalivom i sigurno predstavlja najčuvenije zdanje Australije, jedno od najpoznatijih na svetu, simbol i izazov tehničim mogućnostima.
Da li je vredelo truda? Svakako. Vredelo je truda kao letovi u kosmos i u svoje vreme izgradnja Ajfelove kule. I kad je reč a sidnejskoj Operi, ima ljudi koji su izračuna1i koliko se škola i bolnica moglo izgraditi tim novcem, novcem koji su, ne treba zaboraviti, obezbedili poreski obveznici. Pa ipak, pitanje nije tako jednostavno. Jedan nepristrasan kritičar (jedan ad malobrojnih u čitavoj bujici rasprava o Utsonovom delu) napisao je: "Isto tako moglo bi se, i to s punim pravom, izračunati koliko se škola, bolnica i staračkih domova moglo izgraditi novcem koji se u istom vremenskom razdoblju utrošio da bi se savremeno naoružanje zamenilo jos savremenijim. Ali, problem nije u tome. Osnovno je pitanje da li naša civilizacija ili naše vreme, kao negdašnja, od arhitekture zahteva da ne zadovoljava samo praktične potrebe; drugim rečima, da li arhitektonska dela treba da imaju i vrednost simbola i identifikacije. A to su svakako vrednosti koje se ne mogu kupovati u samouslugama.