Proces stvaranja odnosno kreativni cin je najkarakteristicniji element u proucavanju japanske umetnosti u periodu XX veka i narocito se primenjuje na arhitekturu. Kreativni proces ili mozda bolje receno, kreativni cin vezuje se za svaku granu umetnosti, parametri prosudjivanja u estetickom smislu su identicni. U poeziji, isto kao i u slikarstvu, kao i u arhitekturi, nema definicije umetnosti, vec je apostrofiran sam postupak.

Ideja o postojanju kontinuiteta tradicije, tj. klasicne umetnosti i modernosti, tj. moderne iskazuje se narocito u stvaralastvu vecine savremenih japanskih arhitekata i do danas.

Takodje, posmatra se kako se tradicija odnosi prema kreativnom cinu i-ili procesu. Vrsi se prerada najrazlicitijih uticaja i posmatra sta sve utice na njihovu transformaciju. Sto se tice evropskih uticaja na Japan, mozemo reci da su Nemacka kao podneblje i filozofija kao i estetika kao njena grana uticali na prerade pojedinih japanskih segmenata. Tako na primer, prepoznatljivi su pojedini segmenti kod arhitektonskih celina, tj. objekata po komponovanju materijala pri tradicionalnoj umetnosti vrtova, takodje i kod savremenog uredjenja prostora primenjuje se slican pristup.

Tako materijal kao formalni znak, tj. simbol izraza u kreativnom cinu i-ili procesu stice bazicnu umetnicku vrednost, pa se prepoznavanje procesa vrsi bivanjem u samom procesu, tako da gotov proizvod ne zivi tj. egzisitra van okvira kreacije, vec postaje nebitan zavrsavanjem samog cina. Ovo je bitno kako u tradicionalnoj varijanti , tako i u savremenoj umetnosti danas.

Niti jedna umetnicka forma nije bez mentalne energije, i to na taj nacin sto je mentalna kontemplacija u svesti onoga koji posmatra delo. Proizvod tako nije gotov, vec nedovrsen, dok se dovrsavanje oblika desava u umu kao subjektivna slika svakog posmatraca dela...
kod slike nedovrsenosti objekta posmatraci tragaju za sustinom, to je uticaj zen budizma na Japan u vidu mentalnog kontempliranja prirode, takodje to je i mentalni odnos bez mistifikacije sa bambusom, rekom, pejzazom, kao energetsko izravnavanje umetnika i-ili energije koja zivi u svakom od tih oblika. Oblik kao mentalna slika transformise se uvek u novo kao subjektivnu, uvek drugaciju sliku i tako uz pomoc mentalne slike kreacijom raznih stilova putem procesa i dovrsenja mentalnim u umu, stizemo do dela. Promena slika je pri tom vremenska kategorija, ona nije formalna vec, slicna mentalna slika je slicna duhovna senzacija, dok je materija manje sustinska u svemu tome.
Takodje, sto se arhitekture tice postoji emotivan istorijski odnos prema njoj. Arhitektonski objekti poput paviljona ceremonije caja cine stvaralastvo. Majstor ceremonije caja je definisao prostor, dok je arhitekta tehnicar majstora. Sustina arhitekture je u integrisanju duhovnog i mentalnog sistema.

Savremeni japanski arhitekta Kiso Kurokava, kaze da dogadjaji definisu vrednost u arhitekturi. Inspiracija se trazi i u dinamizmu zivota i okruzenja. Tako je i nastao metabolizam kao pokret u arhitekturi grada, arhitekte su ujedno i urbanisti gradova. Takodje, postoji analogija arhitekture i medicine. Mentalne matrice i energetska polja su u neprestanoj promeni. Postoji masa i ono sto se naziva prazninom koja takodje stvara vezujuce energetsko polje tako da se sve uliva u mentalnu sliku nicega...

Tekstovi japanskih arhitekata i njihov metod percipiranja prostora je znatno drugaciji u odnosu na Evropu. Prostor se dozivljava kroz dvodimenzionalne planove i tako npr. kod Fumihika Makia perspektiva ne postoji kao nesto sto definise prostor. Sa dinamikom i dvodimenizonalnim pristupom arhitektura je konstanstna u nekom kontekstu.U delima Kurokave uocavamo integracije mentalnih i fizickih aspekata pojavnosti prostora, zatim menjanje mentalne slike i istovenost principa, a ne traganje za razlicitim stilovima. Intenzivira se i osecajna pored mentalne kategorije i angazovanost posmatraca u mentalnom smislu je neminovna.