Arhitektura kao najznacajnije podrucje, u estetickom i teoretskom smislu, artikulacije postmoderniteta pokazuje razlicite koncepte, motive ali i sanse kao i-ili opasnosti postmoderosti kao termina reakcije na modernitet i modernost kako u teoretskom smislu, tako i-ili u realizacijama.

Smisao pojma postmoderne se vezuje za nauku o knjizevnosti i kasnije pocinje da se postepeno prenosi i na arhitekturu, ali i likovne umetnosti, narocito slikarstvo, i potom dostize kulminaciju u sociologiji i filosofiji. Nastanak ovog pojma ne moze se precizno utvrditi. Kod A. Tojnbija nastanak pojma se vezuje jos za 1875. godinu, dok je Umberto Eko u svom postmodernom romanu Ime ruze izrazio stav da ce postmodernost u svojim nastancima doseci i do Homera!

U SAD, nastanak pojma se odnosio na pojave '50 tih godina, a u Evropi na pojave '70 tih godina. Za to vreme u listu New Yorker vec se moglo citati da je postmodernizam out, tj. van mode, pa se najavljuje postpostmodernizam ili postmoderna postmoderne! Zan Fransoa Liotar, glavni predstavnik filosofa postmodernosti, prelistavajuci i analizirajuci dela evropskih klasika pitajuci se kom filosofu je postmodernizam najblizi smatrao je da je to Aristotel, dakle zato sto se kod njega postmoderna mogla naci pre pojma o modernosti i -ili moderni.

Na jednom skupu o arhitektonskom opusu ustanovljeno je da se razne postmoderne gradjevine pozivaju na jednu modernu gradjevinu iz perioda moderne, tacnije veliku blagajnicku dvoranu Postanske stedionice arhitekta Ota Vagnera iz 1906. godine.Time je pronadjeno konacno objasnjenje reci postmoderna, to je ocigledno moderna te poste - post i tradicija koja je iz nje izvedena. U stvarnosti i izvan arhitekture postoji tesna veza ranije moderne i postmoderne. Postmoderna naznacava visestruki preokret, i to ne samo u oblasti estetickog poimanja, vec i u arhitekturi pa potom tehnologiji, urbanizmu, sociologiji, filosofiji, nauci...

Na neki nacin postmoderna se u estetckom smislu artikulisala najbolje na planu arhitekture i to 1975. godine. Pre toga jos 1949. g. Dzosef Hadnat je upotrebio izraz u naslovu teksta o postmodernoj kuci, postmodern house, u svojoj knjizi Architecture and Spirit of Man House, pretpostavka je da je kasnije to sve uticalo i na Gropiusa kao arhitekta i esteticara. Kasnije je izraz koristio N. Pevsner,tacnije 1966,7 godine,
otac anglosaksonske kritike u arhitekturi i predstavnik moderne, u knjizi Architecture in Our Time the Antipioneers, osudio je sve one koji su se odmetnuli od moderne. Jencks je izdao clanak The Rise of Postmodern Architecture u casopisu iz 1975.g Architecture Inner Town Government. Sve ovo je prokomentarisano od strane kriticara, da ono sto pocinje sa the rise obicno se zavrsava sa the fall.

Sto se tice istorije pojma Jencks ga je preuzeo od Fidlera, jer se celokupan sadrzaj njihovih pojmova podudara. To objasnjava u knjizi Jezik postmoderne arhitekture, npr moderna arhitektura je bile elitnog karaktera, postmoderna to prevladava sirenjem jezika znacenja arhitekture u pravcu komercijale, zargona i komedije kao i spektakla. Tako da imamo dvostruki kod, i arhitektura se obraca eliti i coveku sa ulice.
U osnovi arhitektonske postmoderne lezi kako socijalna, tako i semanticka motivacija. Arhitektura moderne bila je izrazito intelektualna elitna, ne dopiruci do srca i zelja ljudi.To je jezik gradjevina od stakla i celika, hermetickih staklenih tvorevina,koje govore apstraktnim univerzalnim jezikom.

Tako su nastali biro i muzeji, porodicne kuce u Berlinu i veliki Hotel u Singapuru u neutralnom Internacionalnom stilu...

Postmoderna arhitektura se za Jencks-a odlikuje svesnoscu obracanja korisnicima i izgradjenoscu i jezicke i arhitektonske forme. Zato se i njegova knjiga zove JEZIK POSTMODERNE ARHITEKTURE. Arhitektura komunicira sa razlicitim slojevima korisnika i posmatraca forme kombinujuci tako razlicite arhitektonske jezike, tradicionalni i moderni, elitni i popularni, internacionalni i regionalni kod. Tako nastaje tzv. formula o dvostrukom kodiranju kao bazicni kriterijum postmoderne arhitekture. Tako, arhitektura postmoderne korespondira sa bar 2 sloja stanovnistva projektanti i angazovana manjina koja brine i o specificnim problemima manjine i o problematici javnosti, sire posmatrano, ili o stanovnicima mesta koji se bave pitanjem komfora ili tradicionalnog nacina gradnje.

Postmoderna arhitektura je u osnovi dvopolna i tako nalazimo koincidenciju sa antickim hramom, kao geometrijom koja ima kanelure na stubovima, a u gornjem delu gradjevine crvene i plavo obojene elemente zabata hrama. Dolazimo do diskontinuiteta u tumacenju ukusa posmatraca i korisnika ali sem dvostrukog kodiranja namece se postojanje i tzv. visestrukog kodiranja ili visejezicnosti. Tako dolazimo do primera Stirlingove galerije u Stutgartu iz 1984. godine! Gradjevina je i eklekticna i poliglotska, zatim i tradicionalna i moderna, potom i konstruktivisticka i prikazivacka, a i elitna i popularna. To je posveta Mis van de Rou i hipertehnickom, ali i pop art u Warhole!

Kao sto je Joyce baratao u knjizevnosti postmoderniteta i isturenim jezikom i slengom podjednako dobro, ali i zargonom novina i grckim epskim stilom, tako Stirling oblikuje i elitnim i trivijalnim, univerzalnim jezikom arhitekture i dijalektikom,tako da je visejezicnost vise nego ocigledna. Pluralizam otezava sklad arhitekture, a olaksava i njenu proizvoljnost. Tako dolazimo do pojma povrsnog eklekticizma, potpurija i diznilenda sa promasajima u raznolikostima. Treba nastojati da se ne zalazi u ovakve corsokake postmoderniteta, vec ici samo istinskoj postmodernosti. Napraviti razliku izmedju kvalitetnih i jeftinih formi i jezika artikulisanja, tj pismenosti i nepismenosti!