Arhitektonski fakultet Univerziteta u Beogradu

Mentor: prof. dr Miško Šuvaković
Autor rada: Dragan Marković

1.0 Uvod

Pre svega, na početku ću definisati sam predmet rada, kako bi stvorio preduslove za definisanje cilja. Dakle, na samom početku izlaganja problematike prvo ću se osvrnuti na samu definiciju pojma nadrealizma. Definicija nadrealističkog umetničkog pokreta data je neposredno i jednoznačno, a sam redosled izlaganja karaiteristika podložan je određenoj hijerarhiji, kako bi se sam problem bolje sistematizovao i videla jasna logika u načelu izlaganja.

Naglašavam, pre svega, nadrealističku povezanost sa naučno-medicinskim dostignućima Frojdove psihoanalize kao društvene teorije u modernom dobu, jer se nadrealizam kao umetnički pokret temelji na dostignućima psihoanalitičke teorije.

Nadrealizam kao izraz modernosti se sagledava kao primer primenjenosti Frojdove psihoanalize na stvaranje umetničkog dela kroz četri osnovna aspekta: (1) sa aspekta automatkog slikanja, crtanja i pisanja poezije zasnovanih na svesno nekontrolisanom načinu izražavanja, (2) sa aspekta nadrealističke opsesije fetišima kao odraz odnosa subjekta i objekta, (3) sa aspekta nadrealističkog načina života zasnovanog na narcističkom načinu ponašanja (4) sa aspekta pokušaja doslednog, mimetičkog prikazivanja sna i fantastičnih i fantazmatskih predela i situacija.

Svođenjem analize samo na nekolicinu uzoraka, a ne na više konkretnih primera htelo se izbeći ekstenzivnost prikaza i analize, a time i verovatna ponavljanja, jer smatram da tema kojom se bavim to u velikoj meri dopušta. U radu želim da pokažem da nadrealistički umetnički pokret i njegova prateća forma (umetničko-likovna, životna, ideološka, političko-revoluciona), kao i nadrealističko stanje duha – ili, bolje rečeno, nadrealističko ponašanje – večno. I to kad ga shvatimo kao izvesnu sklonost, ne ka prevazilaženju stvarnosti, nego ka njenom produbljivanju, ka sve jasnijem, a istovremeno i sve strastvenijem sticanju svesti o osvetljaju sveta.

Međutim, na osnovu posmatranja kroz širi format i referentni okvir, zaključujemo da zamisao o stvaranju novog sveta putem izmene i proširenje do tada postojećeg kroz ideje koje nadrealizam sprovodi i uvodi, zapravo predstavljaju iskorak ispred realnih mogućnosti društva, odnosno, da je reallizovano daleko od potpunog preobražaja života koji je, na početku, bio proglašen ciljem nadrealističkog pokreta od strane njegovog osnivača i vođe, Andre Bretona.

U radu će tema biti sagledana kroz prizmu analize niza likovnih umetničkih dela (slika, fotografija, skulptura...). Analizom likovnih dela, tj. analizom sistematičnosti i koncepta nadrealizma ispitana je autentičnost ovog poslednjeg u nizu velikog avangardnog umetničkog pokreta i njegov uticaj na novi način gledanja na svet uopšte i njegove kritike društva u modernom istorijskom dobu.

2.0 Odrednice nadralizma

Nadrealizam ili surrealizam je umetnički pokret nastao 20-ih godina 20-og veka u Francujskoj (tačnije: Parizu) kao svojevrsni nastavak dadaizma, čije fundamentalne principe delom preuzima – konkretno koncept nesputane slobode i potpunog preplitanja umetnosti i života. Nadreailzam kao umjetnički pokret je nastao iz neobičnog i ekscentričnog spoja tradicije francuske erotične literature (markiz de Sade), pjesništva francuskog simbolizma (Rimbaud, Mallarmé, Lautréamont), dadaizma kao načina urbanog života, destruktivnosti pariške dade, postkubističkog neoklasicizma, frojdovske psihoanalize, materijalističke (marksističke, boljševički, trockističke) teorije društva. Njegov začetak se poklapa sa krajem Prvog svetskog rata, a kraj sa početkom Drugog rata koji su, svaki za sebe i svoj način, žigosali istoriju sveta. Prvi manifest nadrealističkog pokreta objavljen je 1924. godine. Pokret je osnovao francuski student medicine, pesnik, aktivista i vođa nadrealističkog pokreta, Andre Breton koji je po shvatanjima bio blizak krugu dadaista. Nadrealizam je poslednji u nizu avangardnih pokreta koji su u prve tri decenije 20. veka ustanovili destrukciju tradicionalnog evropskog kulturnog modela i ustanovili nove estetske principe. Nadrealizam je, može se reći, nastao i kao produkt delovanja nekolicine aktivista okupljenih oko Bretona. Nijedan umetnički pokert pre njega, uključujući i romantiza, nije vršio takav uticaj ni nailazio na takav međunarodni prijem. Od kasnih 20-ih godina 20. veka (u periodu između 1929. i 1937. godine) nadrealizam postaje međunarodni pokret, dobivši značajno širenje širom planete, tako da dobija obličje megaumetničkog pokreta.

Sam pojam nadrealizam ili surrealizam označava nešto iza realizma, nešto izvan realnog, racionalnog, čulnog - nešto Drugo. Nadrealizam (surréalisme) je naziv za umetničku kolektivnu ili individualnu praksu koja se zasniva na prikazivanju, izražavanju, opisivanju, dokumentiranju ili indeksiranju nesvesnog u smislu u kojem je nesvesno odredjeno kao druga scena u psihoanalizi Sigmudna Freuda. Pokret nije bio zamišljen od strane svojih osnivača kao neka nova umetnička škola, nego kao sredstvo za upoznavanje pre svega onih kontinenata koji do tad nisu bili sistemtski istraživani: nesvesnog, čudesnog, sna, ludila, bunovnih stanja, ukratko svega što prestavlja naličje logičkog dekora.

Prvo nadrealističko delo, Magnetska polja (1921) koje je plod saradnje Bretona i Supoa, predočeno je kao eksperiment u naučnom smislu te reči, a nikako kao “avangardno“ književno ostvarenje. Taj novi saznajni postupak zanemaruje tradicionalna oruđa naučnog rada, da bi pribegao samo sredstvima koja su pesnici oduvek upotrebljavali: intuiciji i nadahnuću koji se konkretizuju uglavnom u slikama.

Ime pokretu je dao Gijom Apoliner. On u pismu upućenom Polu Dermeu, marta 1917. godine kaže: "Kad se sve dobro razmotri, mislim da bi zaista bolje usvojiti termin nadrealizam, nego nadnaturalizam, koji sam u početku upotrebljavao. Nadrealizam još ne postoji u rečnicima, a biće pogodniji za upotrebu nego
nadnaturalizam koji su gg. filozofi već upotrebili."

3.0 Psihoanalitička teorija

Na samom početku 20. veka na video izbijaju novi načini mišljenja, zasnovani na naučnim, filozofskim i psihološkim otkrićima Ajnštajna, Hajzenberga, Broljija, Frojda, koji su uvodili novu koncepciju sveta, materije i čoveka. Psihoanaliza Sigmunda Frojda krajem 19. veka uvodi novi metod tumačenja ljudske psihe i zasnivanja nauke i teoriji o ljudskoj psihi. Ono što je karakteristično za psihoanalizu je da je ona nastala kao medicinska, psihijatrijska disciplina, a da je već posle 1910. godine postala jedna od najvažnijih ljudskih teorija tumačenja i kritike moderne kulture i civilizacije.

U načelu psihoanalize, nesvesno se odigrava na relaciji između tri ja (ego ili ja, super-ego ili nad-ja, id ili ono). Ja predstavlja subjekt koji svako od nas na određeni način poseduje i kroz koga deluje. Nad-ja je, zapravo, neka vrsta kontrole. Po Frojdu, ta kontrola jeste društvo, porodica, zakon, etički, religiozni ili politički kodeksi. Moje ja i nad-ja se nalaze u napetosti i ta napetost se razrešava postojenjem trećeg ja koje se naziva ono ili id. To treće ja jeste ja podsvesti koje super-ja zabranjuje mom ja, a ja sklanjam to u moje ono, id, odnosno moje nesvesno, koje se može shvatiti kao neka vrsta depoa, magacina, skladišta. Ta podela tri ja koja određuje svakog subjekata je bazični psihoanalitički konstrukt. Drugim rečima, nesvesno je ono što ne želimo ili želimo, a nesmemo da ostvarimo i prikažemo u životu i što smo potisnuli iz života, a tako fatalno deluje na nas.

Nesvesno nema oblik, već se ono ispoljava u ljudskom životu na nekoliko načina: kroz snove, jezičkim omaškama (kada želimo da kažemo jedno, a kažemo drugo), šalama, vicevima, u umeničkim delima i umetnička dela su zapravo, veliko područje saopštavanja nesvesnog ili struktuiranje onog fantazmackog prostora u kome se naš život odvija.

Frojd je postavio da je zadatak lekara da otkrije kako je nesvesno struktuirano kod pojedinca, kod pojedinačnog pacijenta. Psihoanaliza ima samo jedan mediji, a taj mediji je razgovor, govor i na osnovu razgovora i govora lekar pokušava da pokrene nesvesno kod pacijenta – pisao je Frojd. Lekar, zapravo, putem govora i razgovora pokušava da provocira nesvesno kod pacijenta, da deluje na njega i sve ono što je on, negde duboko u svom nesvesnom, potisnuo i zadržao. Ali, u toj igri svesti i nesvesti, postoji uticaj nesvesnog pacijenta na lekar i to se zove kontratransver.

Frojd je želeo da opiše već postojeća umetnička dela pridavajući im nova tumačenja bazirana na psihoanalitčkoj teoriji i psihoanalitičkoj analizi. Za razliku od Frojda, nadrealisti su želeli da stvore dela koja će biti stvorena na način na koji psihoanaliza definiše dejstvo nesvesnog i nesvesno. Nadrealiste (pre svega, Bretona) je zanimalo kako prikazati ta tri subjekta (ja, nad-ja, ono) i kako predočiti dejstvo nesvesnog, kako kroz umetničko delo izvesti i otkriti tu razliku između svesnog i nesvesnog.

Direktni Frojdovi uticaji očitavaju se u poetici nadrealizma. Različito od psihoanalitičke teorije umjetnosti koja umjetničko delo promatra kao govor koji pokazjue ono što njegov autor nije mogao direktno izreći, nadrealizam psihoanalizu uzima kao polaziše mišljenja o umjetnosti i modela prikazivanja, zamisli i klišeja interpretacije i metoda prikazivanja pomoću kojih izražavati umjetnost, odnosno stvarati umjetničko delo. Nadrealizam je pokazao na četri modela primjena psihoanalize: (1) automatska poezija i crtež zasnovani na izgovaranju reči ili crtanju bez svjesne kontrole, nastali s namjerom da nesvjesno govori samo i da se izrazi, (2) fetišistički karakter postojećih predmeta koji se koriste u umetnosti (ready-made), očituje odnos predmeta i subjekta rascjepom onoga što se želi i onoga tko želi, (3) sam život, odnos prema sebi i vlestitom umjetničkom geniju tipičan je izraz nadrealističkog narcizma koji je prikriven dendijevskim ponašanjem, (4) umjetničko dijelo doslovno mimetički pokazuje san ili apsurdu situaciju, tako da se u njemu (njegovoj vizuelnoj priči) vidi učinak nesvjesnog analogno pripovijedanju sna, djelovanj šale i omaške.

Andaluzijski pas (1928) Luisa Bunjuela i Salvadora Dalija primer je nadrealističkog filma u programskom smislu. Ovim filmom se demonstriraju sva bitna načela nadrealizma i pokušaja da se pokretnim slikama prikaže san i nesvesno. Ali, kako se nesvesno i dejstvo nesvesnog predočava? Predočava se kao skup metaforičnih slika i kao skup rebusa. Primer scene kada žilet zaseca oko nam nameće pitanje - zašto je to tako? Ali, mi ne znamo odgovor na to pitanje, mi nemamo simbolično razrešenje po principu to znači to, već osećamo neku nelagodnost, neku vrstu izrazite neprijatnosti. Ti osećaji nelagodnosti i neprijatnosti su zapravo jedna vrsta rebusa koji treba istraživati. To je ideja koji su želeli da ostvare i kroz koju su želeli da slimuliraju dejstvo nesvesnog.

4.0 Automatizam kao način izražavanja

Bazična tehnika kojom je Frojd radio u psihoanalizi je metod slobodnih asocijacija. To znači brzo izgovarati, crtati ili zapisivati reči jednom za drugom tako da izmiču našoj kontroli. Nadrealisti su takvu zamisao preveli u ideju automackog slikanja, crtanja ili pisanja poezije. Jedna od karakterističnih tehnika nadrealizma jeste automatizam. Automatski crteži ili tekst se zasniva na svesno neusmerenom i nekontrolisanom crtanju ili pisanju koje se u neočekivanoj formi traga indentifikuje kao učinak nesvesnog. Automatski crteži i teksnovi su paradoksalne tvorevine koje intencionalno nastaju kao tvorevine ljudskog rada, ali čiji izgled nije posledica svesne namere nego delo nesvesnog. . To znači da su oni pokušali da savladaju svesnu kontroli čina crtanja i da iza te svesne kontrole otkriju nešto što će biti slučajno, neočekivano, nemotivisano od strane crtača, odnosno umetnika. Slobodne asocijacije tebaju omogućiti pristup potisnutim elementima psihičkog života.

Andre Mason je među prvim autorima koji je primenjivao zamisao automackog crtanja koristeći tehniku frotaža. Frotaž je postupak stavljanja lista papira preko hrapave površine: kore drveta, kamena ili zida, preko čega se trlja olovkom. Ovako dobiven crtež je rezultat slučaja, bogat nepredvidivim asocijacijama. Vizije koje su prikazivali često su stvarali osjećaj more, jer su postavljali jedan uz drugi prikazane predmete u prividno besmislenim odnosima. Neočekivana sprega predmeta ustalila se kao najčešća praksa u nadrealističnom slikarstvu, posebno od kada je on pretrpio uticaj magičnog realizma. Magični realizam prikazuje precizno realistički predmete, a magično izbija iz njihovih odnosa. Andre Mason je izvodio crtež zatvorenih očiju čime je četkica trebala da ide van kontrole njegove namerna volje, a trag koji na taj način nastaje bi bilo mesto na kome bi se nasvesno dalo tražiti.

Automatski način pisanja poezije je još jedna stvar koja karakteriše nadrealizam kao umetnički pokret. Reč je zapravo o brzo i u kontinuitetu izgovorenim, kontekstno nepovezanim rečima čiji trag treba da bude mesto gde bi se nesvesno moglo izraziti. A, kako su oni tu zamisao sprovodili? Na primer, grupa nadrealiszičkih pesnika je daktilografkinji diktirala tekst na taj način što svako od njih pojedinačno brzo izgovara jednu reč, ili su iz novina, najproizvoljnijim skupljanjem i sabiranjem, uzimali pojedine naslove ili pojedinačne delove, reči iz naslova ili isečke tekstova i na taj način stvorenoj strukturi davali naziv Poema.

POEMA

GROHOTAN SMEH
SAFIRA NA OSTRVU CEJLONU
NAJLEPŠE SLAME
IMAJU UVELU BOJU LICA
S ONE STRANE KATANCA
NA JEDNOJ USAMLJENOJ FARMI
IZ DANA U DAN
POGORŠAVA SE
PRIJATNO
KOLSKI PUT
VAS VODI NA IVICU NEPOZNATOG
KAFA
PROPOVED ZA SVOG SVECA
SVAKODNEVNI TVORAC VAŠE LEPOTE
GOSPOĐO
PAR SVILENIH ČARAPA
NIJE
SKOK U PRAZNO
JELEN
LJUBAV PRVO
SVE BI SE MOGLO DOBRO UREDITI
PARIZ JE VELIKO SELO
PAZITE NA
VATRU KOJA TINJI ...

5.0 Fetiš i fetišizam

Fetiš je načinjeni, materijalni predmet za koji se veruje da je nastanjen duhovima, mrtva stvar za koju se veruje da poseduje magijusku moć. U širem smislu fetiš je predmet kojem je čovjek odan, posvećen i koga obožava.

U najopćijem smislu fetišizam je odnos čovjeka i objekta. Fetišizam je obožavanje fitiša. Razlikuju se četri koncepcije fetiša: (1) fetišizma u religioznom, magijskom ili mističkom smislu, (2) fetišizam u seksualnom smislu, (3) fetišizam u ekonomskom smislu i (4) fetišizam u masovnoj kulturi.

Nadrealisti su bili opčinjeni fetišima, predmetima koji služe da čovek preko njih komunicira sa božanskim silama ili da predmetom zamenjuje stvarni, egzistencijalni objekt želje. Takvi fetiši su bili prevljenji od strane nadrealista, sakupljani iz drugih kultura. Izložba u Parizu 1928. godine predstavlja neku vrstu fetišističkog magacina ili skladišta.

Reč je u tome da se dođe do nove dekleracije o pravima čoveka. Za Bretona, kao i za većinu nadrealista, želja je ta koja, kad se svi računi svedu, najbolje izražava čoveka, koja čini njegovu suštinu. Prigušena, kinjena, ometana u svojim ciljevima, želja, uprkos svemu, uspeva da izbori svoje mesto. Nadrealizam nije ni na čemu toliko nastojao koliko na oslobođenju želje od stega i lažnog sjaja kojim je često prinuđena da se zaodene. Nije dovoljno objaviti njenu svemoć, treba je osloboditi smetnji koje onemogućavaju njeno ostvarenje, kao onih koje potiču od društva, tako i onih koje potiču iz same ljudske sudbine. Za nadrealiste, istinska revolucija je u pobedi želje.

Tojen, češka skulptorka i slikarka, jedna od retkih žena koja pokazuje tu promenu i preokret koji su se 30-ih godina 20. veka dešavali kroz nadrealizam. Ta promena je da su žena i njeno telo oduvek (u istorijskom smislu gledano) bili seksualni objekt, predmet muške žudnje i njegove seksualne želje (fantazije), ali ona sada, nastupom emancipacije i osobođenja kao važnih ideja koje nadrealizma proklamuje i sprovodi, ona (žena) postaje seksualni subjekt, a da on (muškarac) i njegova anatomija postaju njen objekt, njene želje, njene manipulacije, njene moći i to je umetnica vizuelizovalo predočila kroz ovaj neobičan crtež.

Belmer radi predmete, odnosn tela koja su deo njegovih fantazija o ženskom telu, genitalnom, erogenom telu. Ali, skulptura nema glavu. Nema lik. Ona "ne misli". Ona je stvorena samo kao predmet i to je njena jedina namena.

Meret Openhajm koja radi sa idejom fetišizma, erogenosti i zazornosti. Reč zazorno znači nešto što nas istovremeno i privlači i odbija. Zanimljivo je da žene umetnice razvijaju mehanizam privlačenja i odbijanja. One ne idu kao muški umetnici koji su usresređeni za objekt žudnje već one igraju sa relacijom autora i objekta, posmatrača i objekta i njihovoj igri. Ovaj pribor za doručak i jutarnju kafu predstavljaju erotizirani taktilni objekt.

6.0 Narcizam i nadrealizam

Osim automatskih dela, obožavanja i skupljanja fetiša, fantastičkog slikarstva i prikazivanja sna, za nadrealistički pokret je karakterističan nadrealistički narcizam prikriven dendijevskim načinom življenja. Kao i dadaisti, nadrealisti su svoj umetnički rad proširili i na svekodnevnicu. Umetničko delo više nije samo izrađen predvet, tj stvar, već ono postaje odnos između subjekta i objekta, koji su, u ovom slučaju, jedno, odnoso dolazi do njihovag preklapanja kroz narcizam. Dali je rekao: Nadrealizam – to sam ja. Priznavanje i proglašavanje svog sopstvenog genija je usko povezano sa nadrealističkom bavljenjem u umetnosti i to je nešto što nadrealistički pokert bitno određuje.

Klod Kalun je realizirala složeni fotografski opus koje se bavi narcističkim i lezbejskim indentitetom. Ona jedna od prvih lejzbejskih umetnica fotografkinja koja je radila prvu vrstu ikonografije lejzbejskog tela kao vidljivog tela.

Raul Ubac radi ovu fotografiju uvodeći novu tehniku u umetničkom načinu izražavanju. Materijalnom intervencijom na negativu narušava vidljivost i realističnost fotografije.

7.0 Kritička paranoja i različito tumačenje seksualnosti

Nadrealilzam nikada nije predstavljao homogenu sredinu. Sastavljen od pojedinaca koji su došli iz veoma različitih sredina, on je bio pošteđen ozbiljne unutarnje borbe samo dok nije išao dalje od neodređenih težnji i nejasnih ideala. Revolucija, antikultura, borba protiv razuma i društva u ime individualizma zasnovanog na želji, prvenstveno podsvesti – imali su za sebe sve glasove. Ali jedan pokret predstanlja ideju u kretanju, pa čak i kad se neodređeno zna cilj koji tada ostvariti, putevi koji ka njemu vode mogu biti do te mere divergetni, da pojedinci počnu okretati leđa jedan drugom.

Nadrealizam nije bio samo umjetnička situacija ili praksa nego složeni egzistencijalni, bihevioralni ili politički svijet u kojem su se susretali, surađivali i sukobljavali različiti umjetnici (pjesnici, slikari, reditelji) i teoretičari. Nadrealizam je po svojem ustrojstvu bio izdanak građanskog dendizma i dekadencije, ali je također bio orijentiran revolucionarnim zamislima marksizma od bojševizma do trockizma. Drugim rečima, dolazi do sukoba u mišljenju čija će posledica biti stvaranje dva koncepta nadrealističkog tumačenja jednog te istog problema. Problem je, zapravo, nastao kao sukob između fiziološkog i anatomskog tumačenja. Nadrealisti su se sukobili oko pitanja seksualnosti i uživanja. Breton je smatrao da u umetnosti treba prikazivati seksualnost da bi se ljudi emancipovali, da bi postali slobodniji i da bi, zapravo, videli ono što je skriveno i potisuto. Naspramno tome, Bataj je smatrao da ako se ljudi emancipuju, nestaće i seksualnost i uživanje, jer je seksualno uživanje isključivo prestupničko. Breton je u nadrealističkom pokretu imao ulogu vođe. Od nadrealističkog Bretonovog pokreta su se odvajali pojedinci i grupe. Na primjer, jedan od najznačajnijih sukoba je onaj između Bretonovog zastupanja nadrealizma kao šume simbola i nadrealizma opskurnosti koji je zastupao pisac i filozof George Bataille. Sukob se zbio 1929. godine konfrontacijom Bretonovih dijalektičkih i materijalističkih pozicija (Drugi manifest nadrealizma) i Batailleovih elementarno-materijalističkih teza (Le Jeu lugubre). Breton se u pozitivnom smislu zalagao za emancipaciju i oslobođenje, dok je Bataille govorio o nužnosti sudjelovanja u traumi, ulasku u osnovnu situaciju u kojoj nema mogućnosti objektivne distance. Drugim rečima, za Bretona seksualno uživanje je bilo pitanje slobode, a za Bataja seksualno uživanje je bilo pitanje prestupa.

Sarvador Dali radi fotokolaž koji se naziva “Ekstaza“. On je sakupljao iz različitih magazina i ilustravanih knjiga fotografije koje predstavljaju ženski portret u ekstazi, religijoznoj ili seksualnoj. Nadrealisti su zapravo između religijske ekstaze i seksualne ekstaze uspostavili znak jednakosti, ili čak indentiteta, na taj način oni su odbacivali i provocirali religiozne kodekse i uspostavljali nove kriterijume života i življanja.

Dalijeva fantastika je naročito u ranom periodu težila da otkrije i da predoči onu vrstu fantazma koja se pojavljuje kod paranoje. Drugim rečima, Dali se zalagao za novu metodu stvaranja u umetnosti koju je nazvao paranoično-kritička metoda. Prema Daliju, kritička paranoja je spontana metoda iracionalne spoznaje „zasnovane na kriitčkoj i sistematičnoj objektivaciji asocijacija i delirijskih tumačenja“. Paranoja se služi vanjskim svetom da bi istakla opsesivnu ideju , s takvom uzemiravajućom osobenošću, da se stvarnost te ideje mora učiniti važećom za druge: „Stvarnost vanjskog sveta služi kao ilustracija i dokaz, ona je stavljena u službu našg duha.“ Kritička paranoja znači ne verno prikazivanja onog što smo sanjali, već pokušaj da se u snu otkrije mehanizam reagovanja ljudskog tela i njegove fiziologije i one tanke ope koja deli svet i telo, svesno i nesvesno, realnost i imaginaciju, fantazam.

Provokacija hrišćanskog katoličkog morla i suočenja dva temeljna simbola falusa: krst kao falus i krst kao simbol penisa i možda, njihovo izjednačavanje, u tom smuslu ta dva simbola, zapravo, jesu simboli moći i simboli fiziološkog.

Nadrealisti su vrlo vešto izlazili iz svih medija. Nadrealzma nije vezan za jedan umetnički mediji, već je vezan za svaki umetnički mediji kojim se može provocirati nesvesno. Za nadrealiste, kao i za dadaiste, umetnost nije bila samo slikarstvo i skulptura, fillm ili poezija, već je bilo izdavanje časopisa kao umetničkih dela. Časopis Nadralistička revolucije označava bitnu poeziju nadrealista zasnovanoj na frojdo-marksitička poziciji, a to znači nadrealističko bavljenje nesvesnog iz frojidizma i revolucijom iz marksitičke teorije društva.

Žorž Bataj je osnovao časopis Dokumenti koji bio suprostavlje časopisu Nadrealitička revolucija, a bavio se pitanjem nesvesnog u etnološkim kulturama i pokušajem da se nesvesno otkrije u masovnoj kulturi, fotografiji, filmu, plemenskim obrednim predmetima. Bataille je postavio temeljnu tezu da je moderna umjetnost započela Maneovim slikarstvom, budući da je on prvi razorio subjekt slike. Također, za Batillea je prikazivanje psihičkog nereda bio gubitak, promašaj. Zato se, po njemu, pažnja usmjerava na ono što izmiče klasifikacijama i visoke i niske kulture, što sudjeluje u traumi i izaziva nered, a ne u onome što imitira psihički život (paranoju, ludilo) da bi doseglo iskupljenje ili emancipaciju. Batailleova pozicija je bila radikalno indivudualistička, kritička i nihilistička. On nije Markiza de Sadea postavljao, ka nadrealisti, za idola nego je njegove principe i klasifikacije okrutnosti, erotizma, uživanja, transgresuhe u materijalizma eksplicirao u pisanju.

8.0 Fantastično slikarstvo

Fantastično slikarstvo obnovom naracije i pseudomimetičkog akademskog prikazivanja postaje umjetost obnove figuracije i narativno-književnog mišljenja o slici i slikarstvu. Teme slike (snovi, fantazije, halucinacije, erotički ili apokaliptički prizori) određuju nadrealistički karakter slike. Pseudo-mimetičko prikazivanje zasnovano na iluzionističkom perspektivnom prostoru i kvazirealističkom prikazivanju figura i predmeta retorički naglašava nestvarni, alegorijski i fikcionalni karakter prikazanog ili konstruiranog prizora.

Teško je razlikovati pravi nadrealistički stil, jer je on rezultat različitih pristupa više ličnosti, a ne zajednički, kolektivni. Ipak kod svih slikara, koji su se smatrali učesnicima u pokretu, oseća se utica Frojdovih teorija o ispitivanju nesvesnih mehanizama i važnosti događajima u snu, asocijacijama nepriličnih misli.
Maks Ernest radi slike kojima želi da dočara logiku sna. Kada pogledamo ove slike možemo videti istu shemu koja se koristi za izradu rebusa. Imamo elementarne prepoznatljive ikoničke znake koje možemo iskustveno prepoznati, ali čiji odnos ne možemo protumačiti već ga moramo intepretirati. Taj dodatak interpretacije koju zahteva nesvesnost u psihoanalizi postaje u nadrealizmu zahtev pred umetničkim delom, književnim ili likovnim. Nije dovoljno videti umetnički delo. Potrebno je dodeliti mu tumačenje, potrebno ga je interpretirati i opisati.

Ives Tangi, francuski slikar koji pokušava da dočara san. On pokušava da prikaže takozvani onorični prizor, onorični prikaz sna, prizor koji je lišen realnosti, ali svojom izrazitom perspektivnom kompozicijom podseća na realnost. Svako ko vidi ovu sliku zna da ona nije realna, ali ipak izgleda kao da ima neku tajnu vezu sa realnošću.

Marsel Dišan realizuje 1942. godine ambijent sa kanapima koji je zapravo simulacija paukove mreže – još jedan od tipičnih traumatičnih univerzalnih snova. Osećate da ste uhvaćeni u zamku. Izlaz ne postoji ili ga vi ne vidite a nešto neočekivana čeka da se svekog trenutka vama nagodi.

Huan Miro, španski umetnik koji stvara apstraktni jezik nesvesnog, jezik izlučevina kroz odnos boja i površina.

Jedna od najznčajnijih figura koja je proizišla iz nadrealizma jeste, svakako, Rene Megrit. On se priključio nadrealizmu dosta kasno, sredinom 30ih godina, i nikada nije sasvim bio nadrealistički usmeren, težeći ka nesvesnom, već se bavio greškama u mišljenju, logičkim intrigrama i onim nedoumicama koji nam život nameće i čini da neke stvari prihvatamo kao normalne, a ne zapravo nisu kao takve. Rene Megritte je razvio specifičnu vrstu nadrealističkog slikarstva koja je vodila od fantastičkog nadrealizma prema konceptualnom slikanju i problamatiziranju načina prikazivanja u složenim odnosima ikoničkog znaka i verbalnog imena. Koliko su naša imana nešto što pripada nama i koliko su imena nešto što nas ospoljava? Kakav je odnos imena i predmeta? Da li ime izvire iz predmeta ili predmet izvire iz imena, ili mu je to pripisano da bi ga mi prisvojili u ljudskoj kulturi? Ovo su pitanja na koje Megrit u svom umetničkom radu pokušava da odgovori.

Slika gore je jedno od najslavnijih Megritovih dela iz 1929. godine. To je jedno prazno, infantilno umetničko delo koje pokazuje fanscinantno klackalo između realnosti i nesvesnog, između iluzije i konkretnog.

Rene Megrit se bavi pitanjem na koji način nesvesno da prikazati, izraziti kroz umetničko delo i na koji način svekodnevni svet koji nama deluje toko blizak i normalan zapravo je veštački pripremljen da mi u njemu opstanemo igrajući se između tri ja.

9.0 Zaključak

O nadrealizmu se može govoriti kao o posljednjem velikom pokretu povijesnih avangardi u kojem je došlo do paradoksalnog širenja avandgardističkih zamisli emancipacije i oslobođenja, ali i rekonstrukcije tradicionalnih temelja... Kao što je već navedeno, nadrealizam je dobar primer sistemacke primene koncepcijsko rešenja problema umetničkog delovanja i stvaranja zasnovanih na stubovima frojdovske psihoanalitičke i marksitičke revolucione pozicije, ali u suštini, nadrealisti su buntovnici čiji cilj nije samo promena tradicionalnih okolnosti koje vladaju u poeziji, nego takođe, i pre svega, onih koji vladaju u životu. Nadrealisti nemaju doktrinu, već izvesne vrednosti koji ističu kao zastave: svemoć nesvesnog i njegovog ispoljavanja, sna, automatskog pisanja i , shodno tome, uništenje logike i svega što se oslanja na nju. Uz to i uništenje religije, morala, porodice, tih ludačkih košulja koje sprečavaju čoveka da živi idući za sopstvenim željama. Gajili su veliku iluziju verujući da će se njihovi neprijatelji srušiti od zvuka njihovih reči ili pri čitanju njihovih spisa. Njihov je idealizam čist, ali nedelotvoran; oni ga se malo pomalo otuđuju. Njihova je namera da sprovedu revoluciju koju propovedaju sprovedu pre svega u sopstveni život. Nadrealizam se ne piše i ne slika, on se živi – govorili su.

Istorija je pokazala da dobra volja nije odlučujući, već samo inicijalni faktor progresivnih kretanja. Nadrealizam je megaumetnički pokret sa puno nedefinisanih delova. Nadrealizam je i protiv svoje volje izazvao veličanstveni procvat umetnosti, ali na ideološkom planu on vodi u ćorsokak. Nijedan umetnički pokert pre njega, uključujući i romantiza, vije vršio takav uticaj ni nailazio na takav međunarodni prijem. Ali pokret je doveo samo do nove književnosti, nove poezije, novog slikarstva, čija je vrednost, doduše, ogramna, ali koji ipak nisu dovoljno u skladu sa onim što je bilo obećavano... daleko je od potpunog preobražaja života koji je, na početku, bio proglašen ciljem.

10.0 Literatura:

1. Miško Šuvaković, Pojmovnik suvremene umjetnosti, Horetzky, Zagreb, Ghent, 2005.
2. H.V. Janson, Entoni F. Janson, Istorija umetnosti, Abtams (Stanek Varadžin & Promete) Novi Sad, 2005.
3. Moris Nado: Istorija nadrealizma, Beogracki izdavačko-grafički zavod, Beograd, 1980.
4. Andre Breton, Tri manifesta nadrealizma
5. www.surrealists.co.uk
6. www.dali.uffs.net

Objasnjenja slika:

Slika 1. Maks Ernest, Nadrealistička ikona (1922), slika nadrealističkih umetneika povezane sa umetnicima koje oni priznaju da su uticali na njih.
Slika 2. Scena iz filma Andaluzijski pas, jedog od prvih filmova koji je vizuelnim sredstvima predočio nasvesno i dejstvo nesvesnog.
Slika 3. Andre Mason putem automackog crtanja i tehnikom kolaža dolazi do ovakvih crteža koji predstavljaju nesvesno i dejstvo nesvesnog.
Slika 4. Andre Mason u kasnijem periodu radi neku vrstu figurativnog slikarstva koja je zasnovana na slobodnim gestovima i neočekivanim i neestetckim odnosima boja i figura.
Slika 5. Tojen, muškarac i njegova anatomia postaju predmet ženske žudnje.
Slika 6. Meret Openhajm, Subjekt ( 1936) - Igra odnosa objekta i subjekta kroz dejstvo zazornosti, istovremenog privlačenja i odbijanja.
Slika 7. Man Rej, umnožena fotografija ženskih grudi kao mesto erogene zone, kao mesto apstrahovanja ženskog tela.
Slika 8. Li Miler, Nude Bent Foeward (1931), prikaz nagog ženskog tela u nagnutoj pozi koja treba da provocira naše nesvesno.
Slika 9. Man Rej, AndréBreton’s slipper spoon (1934)
Slika 10. Belmer, skulpturalni prikaz erogenog ženskog tela
Slika 11. Klod Kalun, Autoportret, 1927
Slika 12. Klod Kalun, Portret koji se ogleda
Slika 13. Raul Ubac uvodi materijalnu intervenciju na negativu
Slika 14. Slika Salvadora Dalija oko koje je započela diskusija o divergenciji koncepata nadrealističkog pokreta
Slika 15. Salvador Dali, Fenomen ekstaze, 1933.
Slika 16. Salvador Dali radi portret Pola Liara gde ga prikazuje kao lebdeće biće bez tela.
Slika 17. Man Ray, Monument a D.A.F. de Sade 1933.
Slika 18. i slika 19. Časopis Nadrealistika Revolucija i Dokumenti
Slika 20. Maks Ernest - Edip, korišćenjem rebusnih simbola pokušava da dočara logiku sna.
Slika 21. Ives Tangi, strogom perspektivnošću i figuralnošću dočarava fantazmacki prostor sna
Slika 22. Salvador Dali, pokušavaj da se prikaže logika sna kroz meke, tečne predmete.
Slika 23. Dora Mar ili Dora Milićevič, režira apstraktne događaje koji podsećaju na scene iz snova
Slika 24. Maks Ernest, Two Children Menaced by a Nightingale, 1924
Slika 25. Rene Megrit, The Human Conditional,1933.
Slika 26. Marsel Dišan, Šesnaest milja kanapa (1942), primer realizacije nadrealističkog ambijenta
Slika 27. i 28. Huan Miro pokušava da dočara nesvesno kroz odnose površina
Slika 29. Rene Megrit radi sa odnosom predmeta i pojma

Pojmovi:

(1) Miško Šuvaković - Pojmovnik suvremene umjetnosti

(2) Miško Šuvaković - Pojmovnik suvremene umjetnosti

(3) »...Današnji logički postupci mogu se primenjivati samo u rešavanju sekundarnih problema. Apsolutni racionalizam koji je i dalje u modi dopušta da se rezmatraju samo ono činjenice koje su u najtešnjoj vezi sa našim iskustvom... Pri tom ne treba ni pominjati da su i samom iskustvu određene granice. Ono se vrti u kavezu iz kojeg se sve teže može izbaviti. I ono se naslanja na neposrednu korist i nalazi se pod paskom zdravog razuma... U svetlosti tih (Frojdovih) otkrića, ocrtava se nova struja mišljenja s čijom se pomoći istraživač ljudskog moći dalje da napreduje u svojim traganjima, jer će biti ovlažćen da više ne vodi računa samo o površnoj stvarnosti. Ali važno je primetiti da nijedno sredstvo nije a priori dato za sprovođenej ovog poduhvata...«
Andre Breton - Nadrealizam i slikarstvo (1928)

(4) Moris Nado - Istorija nadrealizma

(5) Miško Šuvaković , Pojmovnik suvremene umjetnosti

(6) Poetski nadrealizam, kome ja posvećujem ovu studiju, nastojao je da obnovi dijalog u njegovoj apsolutnoj istinitosti, oslobađajući oba sagovornika obaveza učtivosti. Svaki od njih sledi jednostavno svoj razgovor sa samim sobom, ne trudeći se da iz toga izvuče posebno dijalektičko zadovoljstvo da je ma i najmanje nameće sovom sudu.

(7) Nadrealizam. Čist psihički automatizam kojim se želi da izrazi, bilo usmeno, bilo pismeno, bilo na makoji drugi način, stvarno delovanje misli. Diktat misli u odsutvu svake kontrole koja bi vršio razum, izvan svake estetske ili moralne preokupacije.
Nadrealizmom se zasniva na verovanju u višu realnost izvesnih oblika asocijacija zanemarenh od njega, u svemoć sna, u nezainteresovanu igru misli.
Andre Breton, Prvi manifest nadrealizma (1924)

(8) Miško Šuvaković, Pojmovnik suvremene umjetnosti

(9) Nabavite sebi pribor za pisanje, pošto ste se smestili što je moguće pogodnijem mestu za usredsređenje našeg duha u sebi samom. Dovedite sebe u najpasivnije stanje, ili stanje prijemčivosti, što više možete. Zanemarite svoj genije, svje talente, i svih ostalih. Odlučno recite sebi de je literatura jedan od najžalosnijih puteva koje vode u sve. Pišite brzo, bez unapred smišljenog sižea, dosta brzo da se ne biste zaustavili i došli u iskušenje da sebe pročitavate. Prva rečenica doće će samo od sebe, tim pre, što u svakoj sekundi postoji neka rečenica dođe našoj svesnoj misli koja samo traži da se eksteriorizira.
Andre Breton – Prvi manifest nadrealizma (1924)

(10) Andre Breton – Tri manifesta nadrealizma

(11) Miško Šuvaković, Pojmovnik suvremene umjetnosti
(12) Moris Nado, Istorija nadrealizma
(13) Miško Šuvaković - Pojmovnik suvremene umjetnosti
(14) Miško Šuvaković - Pojmovnik suvremene umjetnosti
(15) Miško Šuvaković - Pojmovnik suvremene umjetnosti
(16) Miško Šuvaković - Pojmovnik suvremene umjetnosti
(17) Miško Šuvaković, Pojmovnik suvremene umjetnosti
(18) Miško Šuvaković, Pojmovnik suvremene umjetnosti
(19) Moris Nado, Istorija nadrealizma